Piše: Uzeir Bukvić
”Ja sam bil kako vi este, A vi ćete biti kakov esam ja”
U nevakat me, nekako istovremeno, zatekoše čak tri knjige istog autora, Prijedorčanina Midhata Medića, sa stalnom adresom u švedskom gradu Uppsali; dva romana, Čekrk i Švicarska bolnica, i još neobjavljena zbirka poezije ili poetizirani zapisi kako to autor naziva još nenadjenutog imena a radnog naslova Svjetioničarov pečat.
Za sebe često kaže da je već u godinama mada po onome što radi ne bih rekao da je star i potrošen. Za pisca se nikad ne zna; jedno je objaviti i objavljivati knjige, a drugo nositi to literarno breme u sebi. Tako neko literarnu slavu doživi do tridesete i tada kaže zbogom i literaturi i životu. ”U tridesetoj vješala predstoje”, kaže tragičar Jesenjin. Drugi pak svoju literaturu nose sa sobom sve do pedesete, poput jednog od najvećih književnih imena Indije, Rabindranatha Tagore, koji je svog Gradinara objavio tek u pedesetoj i doživio je svjetsku slavu i zaslužio i dobio Nobela.
Stoga me ne brinu Medićeve godine. ”Ostariće kad bude potrebno”, smatra Márquez.
Spomenuh nevakat i Medićeve knjige.
Lakše bi s njegovom prozom; dva zanimljiva i tematski i misaono zanimljiva romana, aktuelna bez obzira na vrijeme i događaje o kojima govori, ali s poezijom za koju i sam veli da su to poetizirani zapisi, poezija u prozi ili obratno, znam da mi za to nedostaje čitalačkog kuveta, da me poezija uznemiri i često baca u stanja koja više nisu primjerena mome ”uzrastu”. Pogotovu u ovo doba godine , u ovome vaktu i zemanu i ovdje gdje su me vile donijele, ”loše vrijeme za ljubav i poeziju” smatra naša pjesnikinja s juga potkontinenta, Vasvija Dedić-Baćevac. Vjerujem joj, mada se u ljubav ne miješam, ali poeziju shvatam.
Ovdje je sada sezona mraka. Živim u mraku, u ovoj zemlji mraka i oblaka, a nema mraka bez sjevera, nigdje noći nisu tako mrkle kao ispod zvijezde sjevernjače, živim poput slijepog miša, s glavom i mozgom obješenom nadolje, osjećajući život iz nemoguće perspektive, kad nedostaje mašte i kad je teško baviti se nečijim sjećanjima. Pokušavam u takvom stanju da razumijem autora, koji mi se u neviđeno povjerava, je li ovo što je još rukopis poezija ili proza ili i jedno i drugo; kratke priče ispisane jezikom stiha, na koje se teško priviknuti jer smo prerano zaboravili Homera. Ne vidim ipak razlog za dilemu: ”važno je ono o čemu knjiga govori, a ne i kako”, smatra Jean Paulhan, uzoritost nekadašnjeg pariškog književnog života. A ovaj Medićev rukopis, koji će uskoro biti knjiga, govori dovoljno i mudro. I kazuje puno. Poput okamanjenih poruka s nadgrobnika mnoge uvjerljive rime iz ove zbirke su kratke, snažne, dojmljive hićaje, baš poput poruka s okamanjenih knjiga – stećaka s povijesnih i kulturnih stranica Bosne ili sa obala Kaspijskog mora.
Velim da sam Midhata Medića kao pisca upoznao kasno, tek negdje krajem minule godine. Ne znam šta je toliko čekao. Valjda da dođu teška vremena i loši prijatelji. Bez toga kažu nema dobre literature. Ili je bilo potrebno ostati bez zavičaja. Srasti uz neki novi, naći novu rijeku umjesto mirne i pitome Sane, sad uz tu vodu Fyrisån, čudnog imena, pisati Sani pisma. Ko vojnik sa fronta djevojci koja će ga sigurno ostaviti.
Izgleda da je tako suđeno; pisati o zavičaju, a ne biti u zavičaju, pod tuđom strehom i tuđim nebom. Uzela me je ipak priznajem ova Medićeva poetska hećaja, ugazio sam i ograisao od nje. Nešto mi je učinila. A znam kako je kad ti u polarnoj noći na san dođe zavičaj. Ne znam je li tada sreća biti pjesnik ili je još manja ne biti poeta. Najteže je ipak ne biti svjestan praga zaborava. Kao da nisi bio ni rođen. A možda je u pravu Hivzi Bjelevac kad kaže ”da je pjesniku bilo najbolje da se nije ni rodio.” Tako nekako i započinje ova literarna odiseja Midhata Medića.
Na prvoj stranici ove neobične knjige, prvi njeni harfovi, prve bukve, privukli su moju pažnju, nešto epsko u njoj, ta ”odiseja pisanja” kupila me kao slušača, a ne kao čitača. Taj susret s praznim bijelim papirom, to bojno polje na kom bezuspješno vojujem cijelog života. Taj strah od izgovorene a nenapisane riječi. A znaš da nema uzmicanja. Kao što je bespomoćna žrtva svjesna da joj nema dalje života pred neumoljivim smrtonosnim pogledom zmije otrovnice. Ko nije orao ”te nebeske njive” taj ne zna i ne razumije značenje važne poruke koja kaže da ”nema veće planine od praga zaborava”.
”Proplamsaji i doplamsaji” je posebna faza, ciklus u Svjetioničarevom pečatu koja mi kako počinjem da se zbližavam s ovom prozom u stihu sve više odgovara. Ovim rukopisom, koji će uskoro vjerujem biti knjiga, Medić je najavio novo literarno štivo bosanskohercegovačkih pisaca u Švedskoj, koji se, srećom, još drže maternjeg jezika, pomjerajući time granicu zavičaja svoga jezika. Sa dvije prethodne knjige proze Čekrk i Švicarska bolnica Midhat Medić je sasvim stabilno stao na književno tlo zemlje Nobelove, mada se u literaturi javio u prilično poznim godinama. Zapravo počeo da objavljuje, a ne i da piše, jer upravo rukopis njegove najnovije zbirke demantuje ovu prethodnu tvrdnju. Uostalom cijelog života pišemo jednu knjigu i samo je pitanje vremena kad će biti objavljena.
”Ovdje leži polovica Bosne, Umrla je od druge polovice”
Poezija nije lijek za nesanicu. U ludo kolo si se uhvatio, kažem sebi, primajući Medićev rukopis. Ne volim kad mi dan započne ”u stihu”, znam da me do večeri čeka očaj.
Nedostajalo bi ovim poetskim zapisima kad u njima ne bi bilo čisto poetskog upravo, kad ne bi bilo pjesme neobičnog i zagonetnog naslova ”Časite časi, danite dani”. U osnovi posvećenoj jednoj brezi. Mada u podnaslovu pjesme stoji ”U čast planete Zemlje!”
Ima li iko da ne voli breze? Te šumske ljepotice jeseni. Breza je drvo jeseni. Breza ne da prirodi da skidajući ljetnu odoru, izlazeći iz blagoslovenog ljeta odlazi tužna. Breza je svojom vatrenom ljepotom uz ”osmijeh” otprema u zimsku jednoličnost. Ni Jesenjin nije bio ravnodušan spram njene ljepote. ”Pod prozorom mojim, bijela brezica je / Okićena snijegom ko od srebra da je”, tako slavni poeta tepa svojoj brezici.
Iako, kažu stručnjaci za moju osjetljivost, da me breza truje, da me njen cvijet davi, mada breza baš i ne cvjeta nego resa, kako to narod kaže, posljednje drvo koje bih zamislio da nestane sa ove planete bila bi baš breza. Jednom sam , kao počasni sudac ovdje u Norveškoj, sudio jednoj brezi. Zapravo njenom dželatu, koji je jednoga ljeta taj suri susjed, što nije volio njen zlatno žuti list s jeseni, prerezao njeno vitko stablo. Sudili smo mu vrlo strogo. I to zbog breze u zemlji breza.
U pjesmi pomalo zbunjujućeg naslova ”Časite časi, danite dani” pjesnik se upravo obraća brezi sa ”Tebi se obraćam ljepotice”… ”Tebi ili ljudskoj savjesti stvorenoj za ograničeni rok trajanja?”
Pjesnik se obraća brezi zarobljenoj u neumoljivi smrtonosni zagrljaj stakla, betona i čelika. A ona je zapravo već bila osuđena da se davi u tom ropstvu, bespomoćna i lijepa, naslućujući u njenoj sudbini i njenoj zarobljenosti i budućnost vasione. Budućnost Planete kojom upravlja ”sebična klika”.
I još dublje i još dalje, uzvikujući: ”Časite časi / Satite sati / Danite dani”, opominje pjesnik. Obraćajući se brezi kao posljednjoj opomeni pred naivnom vjerom u vjernost.
”Tebi se obraćam ljepotice”, nježno i panično će pjesnik!
Priznajem da me poezija optereti, zatekne nepripremljenog da primi sve te poruke, te se osjeća kao poste restante.
Obraćajući se brezi pjesnik vidi sebe. On bi da ostane tamo gdje mirisi traju i gdje bjeline bliješte, a suze ne peku. Da nije onog ”Međutim…!” Ne da mu se. Prevelike su želje i uvijek se nađe ono ”Ali…!” Sad žali i sebe i brezu.
”Nestajemo nas oboje zajedno!”, šapuće bespomoćno poeta, jer tako biva s onima koji bi previše. ”U staklenoj prašini cvilimo / U betonskom koritu stenjemo!”
Šezdeset osma
Moji studentski dani i život prepun života. Životno doba kao bogom dano da jednom kad dođu teški dani budu uspomena. Nije cijeli život vrijedan sjećanja. Bilo bi fino kad bismo mogli selekcionirati sjećanja. Nekako rangirati uspomene. Nije nam nažalost data ta privilegija, a sjećanja se ne možemo odreći, kakva god da su.
Janu Palahu u spomen.
Kad smo spaljivali iluzije samo je Jan Palah pronevjerio sumnju. Pogodi me šezdeset osma. Nađe me. Zateče! Sjećanje ne treba svjedoka. A zatvorenih očiju se najbolje vidi. I šta će mi to sjećanje, sada kad sam ”u nešto drugo, beznadežno pretvoren”.
”Nisam vodio dnevnik”, kaže autor ove pjesme-poeme, nego je njegov tefter sad samo ispovjednik, tek tako da ostane zapisano, makar kao sjećanje.
”Čovjek je ono što radi”, smatra Sartre.
Toga proljeća smo mislili da je ”život negdje drugdje… zarobljeni pogubnom originalnošću Balkana.” Jasna i pjesnik su bezbrižno toga ljeta ”zagrljeni na kamenom zidu Dominikanskog samostana u Bolu na Braču… zagrljeni u ponoć kroz čemprese smo gledali rumenu Lunu.”
Sad su na obali vode Fyrisån u švedskoj Uppsali samo prognanici, ”pokušavaju odagnati misao što probija”. Jer, progoni ih miris prijedorskih lipa i Jasninog Bosiljka, ostavljenog na prozoru njene kuće u Bosanskom Novom. Nije to patetika, ni nostalgija, ni izgubljene iluzije, to je život.
I njih dvoje. Od romantičnog i nezloslutnog ljeta na otoku Braču do progonstva i dvoje zagrljenih na klupi pored vode Fyrisån u učenome gradu Uppsali na sjeveru Švedske. Njih dvoje, dva sjećanja. Oba ko jedno!
”Danas mirišu naše prijedorske lipe”, s mislima o povratku.
”Časite časi / Danite dani/ …Ja sam otišao da se vratim! / Razumniji! / Ja sam se vratio da odem! / Bogatiji!”, dodaje pjesnik. ”Međutim…!” ”Časite časi / Danite dani…”
Tragom šafrana
Šafranskim tragom, na ledenom trotoaru učenog švedskog grada Uppsale, s lažnim pasošem, lažnog trgovca šafranom i lažnog perzijskog taksi šofera, lažnim tragom šafrana ”prodaje” sjećanja na rodni cvjetni Isfahan Ali-Reza. Prognanik ili bjegunac svejedno, isti mu je zavičaj.
Samo je sjećanje svačije! I nesreća! Pjesnik i ovaj pamtilac šafranova mirisa dva su sad pobratima u ovom nepostojećem vremenu, oba prognani iz vremena i zavičaja. Sad se ovaj ”prodavač šafranova mirisa” pokušava misaono pomiriti uz miris švedskog prazničnog šafranskog kolača, dok njegov roditeljski dom samuje negdje na rubu Isfahana. ”Staro vrijeme / Stari cvijet / Staro sjeme / Novi svijet.”
Svejedno je jesu li njih dvojica na isfahanskom ili prijedorskom putu oba su na sigurnoj stazi da budu samo – sjećanje.
Uskoro će i strpljiva vlasnica Bokrullens Caféa u Uppsali najaviti fajront. Valja ući u dugu novembarsku noć na sjeveru. Predugu! Ko nije čekao to svanuće, taj trzaj vasione, ne zna šta je čekanje.
Ne znam koliko je važno baviti se formom. S takvim utiskom izlazim i iz ovih Medićevih proplamsaja, poetiziranih zapisa, kako ih on imenuje, a on to najbolje osjeća, ili čiste lirike kako je ja nesavršen i neuk čitač razumijem, ja sam je prihvatio takvu što joj ni škodi ni koristi.
Jer, misao je važna i poruke koju on šalje. Jer i sreća i tuga i ponos i izdaja imaju isto značenje u stihu i prozi. Izvori su važni!